Poremećaj pažnje kod dece je vrlo čest i u velikom broju slučajeva praćen hiperaktivnošću. Poslednjih godina sve češće viđamo decu koja nemaju mira, ne drži ih mesto, svaka aktivnost ih jako kratko interesuje i traže stalno nove zanimacije.
Roditelji pričaju o hiperaktivnosti svoje dece i žale se da ne znaju kako da se izbore sa tim.
Kako i kada se može reći da dete zaista ima poremećaj pažnje i hiperaktivnost, na osnovu kojih simptoma?
Šta su ADHD i ADD?

ADHD (Attention-Deficit Hyperactivity Disorder) je poremećaj gde postoji nedostatak pažnje uz hiperaktivnost. Ovo je vrsta neurološkog poremećaja koji se naziva neurorazvojni poremećaj.
ADD (Attention-Deficit-Disorder) je poremećaj pažnje bez hiperaktivnosti, i ovo je zastareli termin korišćen do 1987.godine.
Počevši od ranih 1990-ih, koristi se samo dijagnoza ADHD, bez obzira da li dete ima ili nema hiperaktivno ponašanje, a podrazumeva tri tipa:
- Inatentivni tip – tip gde postoje samo simptomi nedostatka pažnje. Deca ovog tipa se stalno bore da drže pažnju ili ostanu fokusirani tokom dužeg vremenskog perioda, zato su uglavnom mirni, čak deluju usporeno i depresivno.
- Hiperaktivni-impulsivni tip – pripadaju deca koja su hiperaktivna i impulsivna.
- Kombinovani tip – spadaju deca sa sva tri simptoma. Deca iz druga dva tipa pokazuju znake nepažnje i imaju značajnih problema sa disciplinom. Kod njih uglavnom postoje skoro svi simptomi ADHD.
Poremećaj pažnje kod dece – simptomi
Simptomi nepažnje, hiperaktivnosti i impulsivnosti mogu biti udruženi, ili mogu biti usko specifični za jedan tip.
Koji su to najčešći simptomi koji se primete kod dece?
Nedostatak ili poremećaj pažnje i hiperaktivnost kod dece

Kod male dece i predškolaca se primećuje da imaju kratak raspon pažnje i da ne mogu dugo da se drže jedne aktivnosti. Vrlo brzo interesovanje prelazi na drugu stvar u okruženju, potom na treću i tako redom. Ni jedna aktivnost se ne isprati do kraja.
Kod starije dece i tinejdžera, poremećaj pažnje se odražava na praćenje nastave i učenje, koje je otežano, a pažnja im popušta i pod uticajem uobičajenih zvukova u okolini (prolazak autobusa, glasniji govor, zvono mobilnog telefona)
Raspon pažnje često zavisi od nivoa interesovanja, pa je pri obavljanju radnje koja ih interesuje prisutan hiperfokus.
Tempo ove dece je veoma teško pratiti, a hiperaktivnost se javlja već u prvim mesecima života. Ogleda u sledećim situacijama:
- Dete se stalno vrpolji, uvek radi rukama ili nogama, migolji se u sedištu.
- Napušta svoje mesto u učionici ili u drugim prostorijama u kojima se očekuje prisutnost.
- Preterano trči u situacijama u kojima je to neprikladno.
- Ima poteškoća da se tiho igra ili bavi slobodnim aktivnostima.
- Ponaša kao da ga „pokreće motor“.
- Preterano priča.
Impulsivnost i niska tolerancija na frustraciju

Impulsivno reagovanje sasvim male dece smatra se normalnim, dok predškolska i školska deca treba već da imaju razvijenu samokontrolu i kontrolu nad emocijama. Impulsivno ponašanje i netolerancija frustracije često se mogu prepoznati u napadima besa kod dece, a u okviru poremećaja pažnje manifestuje se kroz:
- Burno reagovanje u većini situacija, govore ili urade nešto pre nego što razmisle, što rezultira neodgovarajućim rečnikom i ponašanjem.
- Izgovaranje odgovora pre nego što su pitanja postavljena, što u školi može dovesti do prebrzih a pogrešnih odgovara.
- Prekidanje ili upadanje u razgovore ili igru druge dece.
- Eksplozivno reagovanje ako gube tokom neke društvene igre.
- Izražena nestrpljivost tokom čekanja u redu.
- Nestrpljivost prilikom vožnje u saobraćaju.
- Nagle promene raspoloženja.
- Napade besa.
Ova impulsivnost ponekad može dovesti dete u opasnost, jer mogu naglo istrčati na kolovoz ne shvatajući opasnost, te na taj način ugroziti sebe i ostale učesnike u saobraćaju.
Problemi sa fokusiranjem na zadatak

Slabija aktivnost neurona sprečava adekvatnu obradu podataka što pravi smetnju da se jedan zadatak započne i odradi bez prekida. Deca sa poremećajem pažnje ne mogu da održe fokus duže vremena na jednoj radnji, lako im pažnju privuče neka druga igračka ili aktivnost.
Treba naglasiti da slabo fokusiranje ne znači da je smanjena inteligencija kod deteta, oni su istog intelektualnog nivoa kao deca bez dijagnoze ADHD. Prosto objašnjenje je da njihov mozak ne može da ignoriše ostale pojave i zvuke iz okoline koji im odvraćaju pažnju.
Zaboravljanje i gubljenje ličnih stvari
Šta kaže dečija neurologija o pamćenju? Pamćenje ima funkciju da primljene nove informacije jedno vreme zadrži. Kada nam zatreba ta informacija pamćenje je prizove i na taj način se informacija premešta u dugotrajno pamćenje.
Deca sa ADHD imaju kratkotrajno pamćenje, ponovno prizivanje informacije je onemogućeno, zbog čega se dešava da deca ne mogu da se sete gde su ostavila stvari. Posledica zaboravljanja vrlo često bude gubljenje ključeva, knjiga, igračaka.
Neorganizovanost i loše upravljanje vremenom
Poremećaj pažnje kod dece dovodi i do gubljenja osećaja za vreme. Njima ništa ne znači kada im se kaže da završe zadatak za 15 minuta, ili da srede sobu za pola sata. Ne mogu da se orijentišu u trajanju vremena, njima je svejedno da li će početi da rade zadatak odmah ili za sat vremena.
Loše upravljanje vremenom doprinosi neorganizovanosti i lošem načinu rada u školi, kod kuće, ili na nekom drugom mestu. Isto tako može se steći utisak da je dete neposlušno, da se inati i loše se ponaša.
Problem sa motorikom i koordinacijom
Koordinacija pokreta, kao i govor mogu biti izmenjeni zbog ADHD, što dovodi do nespretnosti, nervoze, trapavosti koju ostala deca teško tolerišu. Deca sa poremećajem pažnje zbog toga teže sklapaju i održavaju prijateljstva.
Poremećaj motorike se ogleda i u problemima sa radnjama koje traže fine pokrete poput zakopčavanja košulje, vezivanja pertli, pisanja.
Govor se uglavnom sporije razvija pa deca kasnije od vršnjaka savladaju sklapanje smislenih dužih rečenica. Pored usmenog, problem je i sa pismenim govorom, što zbog usporene grafomotorike, što zbog nemogućnosti sklapanja dužih rečenica.
Zašto se i kada javlja poremećaj pažnje kod dece?

Simptomi ADHD-a kod dece su dobro definisani i obično se primete pre 6. godine. Stručnjaci iz domena neurologije se slažu da je ADHD najčešće prisutan od rođenja, pa je poremećaj pažnje kod beba takođe evidentan.
ADHD se češće dijagnostikuje kod dečaka nego kod devojčica. Veća je verovatnoća da će devojčice imati samo simptome nepažnje, a manje će pokazati hiperaktivno ponašanje.
Stručnjaci do sada nisu u potpunosti otkrili uzroke poremećaja pažnje i hiperaktivnosti kod dece, ali povezanost sa nastankom poremećaja pažnje svakako imaju:
- Unutrašnj (genetski) faktori – Geni i nasledstvo značajni su faktori rizika za ADHD. Veća je verovatnoća da će poremećaj pažnje imati osoba čiji su roditelji ili drugi krvni srodnici oboleli od ADHD. Čak 70% slučajeva ima pozitivnu porodičnu anamnezu.
- Spoljašnji faktori – problemi u toku trudnoće, na porođaju, ili nakon porođaja, kao što su:
- Prevremeno rođenje – Veliki broj istraživanja povezuje nedonoščiće i bebe male težine na rođenju sa nastankom ADHD. Rođenje pre 35. nedelje in utero razvoja, znači da mozak bebe može biti nezreo i nerazvijen.
- Izloženost toksičnim supstancama u trudnoći – izloženost toksinima poput sumpor-dioksida, azot-dioksida, nikotina, alkohola, psihoaktivnih supstanci, može izazvati ADHD kod dece. Prenatalno i rano izlaganje toksinima može smanjiti belu moždanu masu i dovesti do raznih poremećaja u ponašanju kod dece, uključujući ADHD hiperaktivnog tipa.
- Traumatske povrede mozga koje izazivaju krvarenje, zapaljenske procese u mozgu, otok ili oštećenje nervnih ćelija, mogu promeniti strukturu i funkcionisanje mozga, što može doprineti nastanku ADHD.
Poremećaj pažnje kod dece od 2 godine
Dvogodišnja deca sa ADHD-om obično su lako frustrirana, neraspoložena, neko bi rekao da izgledaju pomalo nepristojna. Ona mogu biti izuzetno osetljiva ako želite da ih ispravite u nekom ponašanju, što čak može da dovede do besnog vrištanja.
Svakako da u tom periodu većina dece ume da bude nestašna i jogunasta jer je to period otkrivanja sveta svojim nogama i čulima uz mnoštvo pitanja. U tom dečjem uzrastu često se roditelji zapitaju da li njihovo dete ima ADHD ili je to normalna faza dvogodišnjaka.
Da bi se potvrdilo da dete od 2 godine ima ADHD, ono mora imati:
- Šest ili više simptoma nepažnje
- Šest ili više simptoma hiperaktivnosti i impulsivnosti
- Ispoljavanje simptoma neprekidno najmanje 6 meseci
- Ispoljavanje simptoma u najmanje 2 različita okruženja (npr.kuća i vrtić/škola)
Ovo je ujedno parametar kojim se stručnjaci vode prilikom dijagnostikovanja ADHD. Poremećaj pažnje kod male dece i postavljanje dijagnoze u tom periodu delokrug je rada pedijatra, neuropedijatra, psihijatra i dečjeg neurologa.
Poremećaj pažnje kod dece – lečenje i podrška

Kada diferencijalna dijagnostika isključi anksiozni poremećaj, depresiju kod dece ili druge neurološke poremećaje i potvrdi ADHD, pravi se plan lečenja koji je kompleksan i multidisciplinaran. U lečenju učestvuju specijalisti pedijatrije, psihologije, dečje neurologije i psihijatrije, defektologije, pedagogije a često i logopedi.
U lečenju i podršci jako je bitna:
- Rana identifikacija problema
- Edukacija roditelja i nastavnika
- Razvijanje svesti o poremećaju pažnje
- Individualizovan pristup lečenju i podršci
Lečenje dece sa poremećajem pažnje kombinuje farmakološku i psihološku terapiju, kao i naučno zasnovane inovativne metode Biofeedback i Neurofeedback.
Farmakološka terapija
U poremećaju pažnje kod dece mogu se koristiti tri grupe lekova:
- Psihostimulansi
- Antidepresiv
- Nestimulativni lekovi
Osnovni cilj farmakoterapije je da pomogne deci da imaju bolju koncentraciju, održe duže pažnju, da budu manje impulsivni i osećaju smirenost.
Neki lekovi se moraju uzimati svaki dan, neki samo u školskim danima. Povremeno se preporučuju pauze u lečenju kako bi se procenilo da li je lek i dalje potreban.
Psihoterapija
Različiti oblici psihoterapije i kognitivno-bihejvioralne terapije uključuju u rad dete, porodicu i okruženje.
Terapija ponašanja pruža podršku deci i uključuje nastavnike kao i roditelje. Terapija ponašanja obično uključuje upravljanje ponašanjem, koje koristi sistem nagrađivanja da podstakne dete da kontroliše svoj ADHD.
Na primer – Ako želite da podstaknete sedenje za stolom da biste jeli, tada nakon uspeha dete dobija neku vrstu male nagrade za dobro ponašanje.
Za nastavnike, upravljanje ponašanjem podrazumeva učenje kako da planiraju aktivnosti, kao i da pohvale i ohrabre decu čak i za veoma mali napredak.
Porodična terapija uključuje sve članove porodice kako bi svi naučili načine podrške detetu. Kod male dece, terapeut se istovremeno sastaje sa roditeljima i detetom. Sesija često uključuje terapeuta koji vodi razgovor sa detetom ili mu čak pruža aktivnost koja će mu pomoći da izrazi svoja osjećanja.
Programi podrške i edukacije roditelja – može biti od velike pomoći roditeljima da saznaju više o tome kako da najbolje podrže dete sa ADHD.
Posebno prilagođeni programi obuke i obrazovanja za roditelje mogu pomoći da se nauče specifični načini razgovaranja sa svojim detetom, kao i obuka kako raditi sa njim da bi mu se poboljšala pažnja i ponašanje.
Obuka socijalnih veština – terapija igrom podrazumeva uključivanje deteta u situacije igranja uloga. Cilj je da dete nauči kako da se ponaša u društvenim situacijama i kako njihovo ponašanje utiče na druge.
Podrška vršnjacima podrazumeva da terapeut ili obučeni profesionalac vodi grupu dece kroz aktivnosti koje ih uče kako da komuniciraju sa svojim vršnjacima. Uče se veštine kao što su vođenje razgovora, suočavanje sa zadirkivanjem i sklapanje prijateljstva. Roditelji i nastavnici mogu biti obučeni da nastave rad kod kuće i u školi.
Poremećaj pažnje kod dece – iskustva

Dijagnoza poremećaj pažnje kod dece – iskustva kažu da život sa ADHD može biti veoma izazovan, obeležen velikim poteškoćama i za decu i za roditelje, a razmena iskustava između roditelja dece sa ADHD je veoma značajna.
Kada su dobro podržana i pravilno shvaćena, deca sa ADHD se odlično snalaze u školi, formiraju dobre načine za ispunjavanje socijalnih očekivanja.
Dosadašnja iskustva društva izdvajaju sledeće stvari koje treba primeniti u životu i radu sa decom sa poremećajem pažnje :
- Biti strpljiv i ponoviti detetu zadatak/aktivnost više puta.
- Koristiti jednostavne, kratke rečenice kao uputstvo.
- Naglasiti šta prvo da urade, a tek nakon obavljenog zadatka reći koji je sledeći.
- Praviti pauze između više aktivnosti.
- Treba ih učiti da shvate vezu između uzroka i posledice (npr. Kada skačeš po krevetu to me ljuti)
- Pohvaliti dete kada je jedan period mirno.
- Ne kažnjavati ga za nemir ili neuspeh. Često su odbačeni od strane vršnjaka i ne treba im još dodatno narušavati samopouzdanje.
- Organizovati im što više fizičke aktivnosti da kanališu svoju ogromnu energiju.
- Ne treba izbegavati davanje lekova. Iskustva roditelja dece sa ADHD govore da lekovi zaista pomažu da se dete bolje fokusira i kontroliše.
Za kraj izdvajamo citat dr Tomasa Armstronga, američkog psihologa pedagoga koji podstiče nastavnike i roditelje da traže pozitivne karakteristike kod dece sa ADHD.
“U svom sopstvenom neformalnom istraživanju, video sam jako puno primera dece koja su dijagnostikovana kao ADHD a koja su postali muzičari, plesači, atlete, vođe ili kreativci u nizu različitih životnih polja.
Zato ovu decu treba da posmatramo kao zdrave i kreativne individue koje ne mogu dobro da funkcionišu u određenom tipu okruženja (npr. u gomili papira u učionici), ali koji briljiraju kada im se pruži mogućnost da uče i rade na svoj način.”